Читать книгу SAMOS - Bonilla Xisco, Xisco Bonilla - Страница 7

Dan je bio sunčan u Tiru. Grad se nalazio na istočnoj obali Mediterana, mora koje je povezivalo cijeli svijet, tog Mare Nostruma kojeg su Rimljani žarko željeli pripojiti svom rastućem carstvu. Metropola, razorena od strane Aleksandra Velikog i njegove vojske prije gotovo jednog stoljeća, bila je smještena na važnoj strateškoj točki koja je predstavljala prirodni ulaz u istočne zemlje. Stari karavanski putovi, koji su neko vrijeme promijenili smjer, brzo su se vratili u Tir. Stari grad, gotovo potpuno uništen prije mnogo godina, izdigao se iz pepela s novom snagom. Azijski putovi, koji su prelazili preko Eufrata i Tigrisa, donosili su u grad egzotičnu trgovačku robu koja se poslije isporučivala u Egipat na jugu, prema sjeveru u smjeru antičkog Makedonskog carstva i prema Mediteranu do Melkartovih stupova pa čak i van civiliziranog svijeta zahvaljujući gorljivosti njihovih trgovaca. Zauzvrat, Tir je postao izvor sirovina za Perzijance i njihove pogranične susjede, opskrbljujući ih vinima, uljima, keramikom i robovima. Nekad potpuno razrušen grad pretvorio se u glavno tržište istočne obale Mediterana za potrebe kupnje i prodaje ljudi kao radne snage. Strateški položaj omogućio mu je opskrbu robovima mnogih trgovaca koji su lutali po glavnim gradovima istočnog Mediterana i Bliskog Istoka.

Bilo koji čovjek mogao je pasti u ropstvo. Ratovi i plemenski sporovi bili su najčešći izvori za obskrbu robljem koje je poslije upotrebljavano kao radna snaga u hramovima, na obradivim površinama i imanjima. Drugi izvor bilo je dužničko ropstvo kao posljedica nemogućnosti otplate duga drugim građanima ili imanjima, što se u mnogim zemljama kažnjavalo otplatom duga kroz gubitak slobode u određenom vremenskom periodu. Gubitak skrbnika i doma također je mogao odvesti u ropstvo.

Janira, Nerisa i Almik promatrali su grad s palube broda, zabrinuti za svoju budućnost. U svom selu nikad nisu vidjeli robove iako su točno znali o kome se radi – o ljudima koje su bogovi napustili i koji su izgubili slobodu. Imali su osjećaj da su postali žrtvama božanskih hirova i da su ih bogovi napustili ostavivši ih na rubu ponora punog nesigurnosti. Najviše su se bojali da će ih rastaviti. Janira još uvijek nije shvaćala što se događa s njima. Nerisa i Almik su joj dan prije pokušali objasniti, ali djevojčica nije uspjevala shvatiti zašto moraju ići živjeti u kuću nekog stranca. Uporno je govorila da se želi vratiti kući k roditeljima i to je bilo jedino što je govorila tijekom zarobljeništva.

Tir je posjetiteljima predstavljao sliku tgovačke vreve usporedive s ostalim velikim svjetskim gradovima. Brojni brodovi neprekidno su uplovljavali i isplovljavali iz luke, vezani jedni za druge zbog nedostatka prostora na pristaništima. Zamarov brod pristao je tik uz brod sličnih razmjera. Kapetani su se pozdravili. Jezik kojim su govorili djeci je bio nepoznat. Kasnije će Almik saznati da su pričali feničkim jezikom. Da bi došla do pristaništa, djeca su okovana morala prelaziti s broda na brod pored nezainteresiranih pogleda posade drugih brodova.

Nerisa i Almik još jednom su pokušali nagovoriti pirata da odustane od prodaje, na što je jedan od mornara udario Almika u rebra, dok se Janira prilijepila za sestru.

Mala grupa, na čelu sa Zamarom i u pratnji četvorice mornara, krenula je prema zakrčenom gradskom pristaništu. U luci se osjećao intenzivan miris koji je dolazio sa štandova na kojima su se pripremale pečene sardine, poznato tamošnje jelo. Na štandovima su se također prodavali pivo, vino i različita jako začinjena hrana koja je svojim jakim aromama napajala osjete prolaznika. Djecu je, vidjevši toliku hranu, zaboljela utroba od gladi; više od tjedan dana jeli su isključivo hranu napravljenu od brašna i vode te poneke ostatke hrane koje su im donosili mornari.

Zamarovi ljudi vodili su ih kroz uske i sumorne ulice koje su vodile u napučeni grad. Mirise luke zamijenili su drugi jednako intenzivni mirisi. Rubovi ulica bili su puni smeća i fekalija koje su proizveli stanovnici, a insekti su u velikom broju slobodno lutali po njima. Mogao se vidjeti i poneki glodavac koji je uživao u ostacima, što je Almika odmah podsjetilo na scenu kojoj je u kući svjedočio zajedno s Telmom. Hodajući gradom morali su proći kroz različite dijelove grada. Djeci je to bio prvi posjet jednom gradu. Osim Almika, nitko od njih nije nikad izašao iz sela, koje ima manje od dvjesto stanovnika.

Janira nije ni osjećala okove koje je nosila. Hodala je širom otvorenih očiju, promatrajući neobične likove koji su hodali po tom gradu punom nijansi. Almik je bio razočaran onim što je vidio ulazeći u grad; grad je izgledao kao svinjac, toliko drugačiji od dalekih grčkih akropola koje je posjetio zajedno s ocem. Nerisi nije bilo jasno kako je toliko ljudi moglo živjeti u tako malom prostoru. Nedostajali su joj plaža i kuća na Samosu te je instinktivno čvršće primila sestru za ruku.

Hodali su duže vrijeme po nepravilnim i prljavim ulicama. Prošli su kroz kožarsku četvrt, u kojem je obrada kože proizvodila smrad koji je izazivao mučninu ulazeći u nosnice prolaznika. Također su prošli kroz četvrt gdje su živjeli proizvođači košara, gdje su pored nekih ulaza vidjeli divne umjetničke radove napravljene od palme i trske i spremne za prodaju. U tkalačkoj četvrti ulice su bile prekrivene stotinama tkanina i sagova obješenih na zidove kuća, tvoreći višebojni mozaik koji je izgledao kao ulaz u drugi svijet. Nerisa se divila tkaninama živih boja koje sus stvarale različite zanimljive oblike. Nastavili su hodati sve dok se kuće nisu polako prorijedile. Skrenuli su za ugao i našli se pred brdima koja su se nalazila iznad zidina grada.

Djecu su već boljeli gležnjevi kad su prošli gradske zidine. Zamar je grupu odveo uskim, rijetko korištenim puteljkom koji se gubio iza brežuljka. Došavši do zaobljenog vrha brežuljka, djeca su pogledala na drugu stranu i pitala se što ih tamo čeka. Na dnu brežuljka, na istočnoj kosini, nalazila se skupina kuća okružena palisadom koja je zauzimala veliku količinu prostora.

Almik je oštrog pogleda gledao velike drvene kaveze unutar palisade i shvatio gdje ih Zamar vodi. Puteljak se krivudavo spuštao do palisade izgrađene od nepravilnih drvenih klada, suhe slame i blata, tvoreći zidić nešto viši od odrasle osobe. Smatrao je da ga ne bi bilo teško preskočiti. Nastavili su hodati uz rub građevine dok nisu došli do zatvorenih vrata napravljenih od dviju debelih drvenih ploča. Zamar je izvadio svoj brončani mač i snažno lupio po vratima drškom oružja. Vrata su se ubrzo počela otvarati. Niski muškarac, Nerisine visine, otvorio je teška vrata kako bi pirati mogli ući. Patuljak je prepoznao kapetana i ponizno ga pozdravio. Razmijenili su par riječi te im je mali muškarac pokazao da ga prate. Grupa je krenula za kapetanom. Djeca su prestrašeno gledala u nepoznatu okolinu.

Unutrašnjost građevine bila je prostrana i predstavljala veliku ravnu površinu poprskanu s obje strane zgradama od opeke. Brojne osobe obavljale su svoje poslove i cijela slika ostavljala je dojam malog sela koji se razvio u sjeni velikog grada. U sredini prostora, isticale su se ogromne drvene građevine koje je Almik uočio s vrha brežuljka. Grupa je prošla pored njih. Miris kaveza bio je intenzivan i neugodan. Djeca su promatrala osobe zatvorene u njima, prljave, obučene u krpe ili gole, ugaslih očiju. Izgledali su kao utvare. Bilo je tu muškaraca, žena i djece, zatvorenih u različite odjeljke – pojedinaca koji su izazivali strah ili žaljenje. Svi različiti jedni od drugih, ali svi robovi.

Patuljak je natavio hodati prema kamenoj građevini podignutoj na kraju palisade. Došavši do građevine, grupa se zaustavila. Patuljak se obratio Zamaru na onom istom neobičnom jeziku od prije i dva muškarca su ušla u građevinu.

Prošlo je dosta vremena otkad je kapetan ušao u zgradu koja je izgledala kao sjedište uprave kompleksa. Mornari su se opustili pričajući o svojim temama, dok su djeca, još uvijek u okovima, razmjenjivala dojmove o mjestu gdje su se nalazili kad je Zamar, zajedno s još jednim korpulentnim muškarcem u pedesetim godinama, guste sijede brade, izašao iz zgrade. Krenuli su prema djeci i nepoznati čovjek zagledao se u brata i sestre, promatrajući ih iskusnim očima, tražeći moguće nedostatke na robi, procijenjujući njihovu trgovačku vrijednost. Tražio je da otvore usta, na što see Almik pobunio dok ga novi udarac u rebra nije natjerao da promijeni ponašanje.

Istraživanje je kratko trajalo. Muškarac je izmijenio par riječi sa Zamarom i obojica su se vratila u zgradu.

Djeca su sad postala svjesnija situacije u kojoj su se nalazila; pregovarala se njihova cijena. Činilo se kao da im je sudbina već zapečaćena i da će ih, bez obzira na njihove neumorne molbe, kapetan ipak prodati tom čovjeku. Sve troje čvrsto se primilo za ruke i međusobno se pogledavalo.

Vrata su se ponovno otvorila i Zamar je izašao s osmijehom na licu. Zatvorio je vrata i pridružio se grupi. Djeca su na trenutak pomislila da su ga ipak krivo procijenila.

–Izgleda da se naši putovi ovdje razilaze. – Hodao je prema djeci ne mogavši skinuti osmijeh s lica-. Dobili ste gospodara.

–Što si nam to napravio? – Ogorčena Nerisa pitala je nesigurnim glasom. Potvrdili su se njezini najveći strahovi.

–Prodao sam vas jednom od najpoznatijih tirskih trgovaca robovima i po odličnoj cijeni. – Desnom rukom dotaknuo je vrećicu koju je nosio zataknutu za odjeću-. Ubrzo ćete otići na neko novo mjesto. Mora dobiti povrat onoga što je platio za vas.

–Vrijedan si prezira – prigovorio mu je Almik.

–Iako mi ne vjeruješ, kako sam ti rekao prije par dana, učinio sam vam uslugu kad sam vas pokupio na moru i spriječio da umrete od žeđi, iako mi je žao zbog vaše sestre. Zamolio sam ga da vas pokuša prodati zajedno – lažno se ispričavao djeci-. Samo smo napravili razmjenu; ja sam vas spasio, a vi ste mi platili za to. Bilo mi je zadovoljstvo surađivati s vama.

Pirat se oprostio ne očekujući odgovor, vratio se svojim ljudima dajući im znak da ga prate i krenuo prema izlazu iz građevine. Djeca su ostala, čekajući svoju neizvjesnu budućnost pod budnim okom dvojice snažnih muškaraca koji su stajali pored njih kao obrambene kule.

Nakon nekog vremena vrata su se ponovno otvorila i prišao im je trgovac robljem.

–Koliko ti je godina? – pitao je Almika na slabom grčkom jeziku.

–Deset – odgovorio je slabašnim glasom.

–Znaš li išta raditi? – upitao ga je ponovno, gledajući ga prodornim pogledom.

–Ribar sam, ali nismo učinili ništa loše da bismo završili ovdje – njegov sugovornik pravio se da ga ne čuje.

–Govoriš li samo grčki?

–Govorim ga i pišem.

–Pišeš? Zanimljivo! A vas dvije? – obratio se Nerisi i Janiri.

–Pomažemo majci u kući, pričamo grčki, a ja ga znam pomalo i pisati. – Janira je i dalje šutjela.

–Jako zanimljivo. – ponovio je sebi u bradu-. Nećete provesti puno vremena ovdje. Sutra je tržni dan tako da ćemo otići u kratku posjetu gradu i neka vam je sa srećom.

Muškarci koji su ih čuvali odveli su ih do kaveza u središnjem dijelu kompleksa. Jedan od njih otvorio je vrata povukavši tešku metalnu šipku te su ih ugurali unutra i zatvorili za njima vrata. Kavez je bio prazan, kao da je samo na njih čekao. Jedino što se unutra nalazilo bio je vrč pun vode. Janira je zgrabila vrč i počela halapljivo piti, a brat i sestra su joj se približili kako bi i oni mogli popiti. Utažili su žeđ i sjeli u sjenu ispod drvenih ploča od kojih je bio napravljen krov kaveza. Skupili su se jedno uz drugo, kao i kad su izgubili sestru, gledajući pred sebe pogleda lišenih nade, kao i pojedinci zatvoreni u drugim kavezima. Vladala je potpuna tišina; nitko od zarobljenih nije mogao progovoriti ni riječ jer su znali da im riječi neće vratiti slobodu.

Ostatak dana prošao je u vječnoj tišini. Janira je kroz rešetke kaveza gledala ogromne pse koji su spavali u središnjem dijelu, iskorištavajući sjenu obližnjih zgrada. Nerisa je neutješno plakala od bojazni za sestru u slučaju da ih razdvoje. Almik nije mogao prestati razmišljati o činjenici da bi im ovo mogla biti posljednja zajednička noć i žalio je što ih je iznevjerio i što nije uspio pomoći roditeljima.

Bližila se večer kad je mala grupa muškaraca došla do kaveza u pratnji pasa koji su u dosadi njuškali oko sebe. Zaustavili su se pred kavezima i počeli raspravljati na neobičnom jeziku kojeg je koristio i Zamar. Jezik možda je bio neobičan, mislio je Almik, ali značenje je bilo jasno; došli su unaprijed pogledati i izabrati robu koju će kupiti. Almik je za to vrijeme i njih promatrao. Bilo ih je jedanaest ili dvanaest i bili su bogato obučeni. Tunike su odavale dobar društveni i ekonomski status. Pretpostavljao je da se radi o trgovcima, prinčevima i moćnim ljudima. Različitih izraza lica, neki ljubaznih, a neki podmuklih i sitiničavih, muškarci su ih znatiželjno promatrali. Što ih je navelo da dođu ondje kupiti robove? Shvatio je da su im životi svima u rukama sudbine.

Bilo je neobično gledati zoru dok je sunce izlazilo na kopnu. Almik i sestre uvijek su ga gledali kako se rađa u moru. Sve troje je nemirno provelo noć; zatvarali su oči na kratke periode i budili se prestrašeno gledajući jesu li još uvijek svi na broju. Nerisa je razmijenila nekoliko riječi s Grkinjom koja se nalazila u kavezu pored. Objasnila im je da se nalaze na imanju jednog od najvećih trgovaca robljem u regiji. Ona je dospjela tamo jer joj otac nije bio u mogućnosti platiti kartaške dugove, a prije otprilike mjesec dana mu je istekao rok za plaćanje njezine slobode. Također im je objasnila da jednom tjedno odvoze dva kola puna robova za prodaju na tržnicu u Tir; opskrba robljem na imanju bila je neprekidna.

Sunce je već bilo potpuno vidljivo kad je desetak muškaraca krenulo prema kavezima u pratnji dvoja kola koja su vukli volovi. Bio je tržni dan u Tiru. Djeca su nervozno ustala. Dva muškarca su im prišla, a oni su se, preplašeni, čvrsto zagrlili.

Muškarci su ih natjerali da se popnu u jedno od kola s čijih su se bočnih strana, napravljenih od drveta, uzdizali kolci, međusobno spojeni redovima užih trupaca u horizontalnom položaju, stvarajući tako krovište koje je sprječavalo bilo kakav pokušaj bijega.

Nakon što je i posljednja osoba ušla u dupkom puna kola, vrata na stražnjem dijelu su se zatvorila. Almik je izbrojao dvanaest osoba u svojim kolima i šest u drugim. U potonjim kolima vozili su se samo muškarci, snažne građe, s okovima na rukama i nogama te povezani jednim lancem. Sudeći prema mjerama opreza i činjenici da je osam do zuba naoružanih čuvara pratilo kola, radilo se o opasnim muškarcima. Njihova kola pratila su samo dva čuvara; jedan je sjedio ispred kaveza, a drugi je hodao iza vrata. Almik je zatim promotrio svoje suputnike. Sestre su, kao i on, stajale zbog nedostatka prostora za sjedenje. Ispred njih, uz samog vozača kola, sjedilo je pet mladih žena u svojim dvadesetim godinama, crne kose i maslinaste puti; strankinje iz dalekih zemalja. S druge strane sjedila je žena koja je noć prije razgovarala s Nerisom i vikala čuvarima da je greškom prodana u roblje. Pored nje sjedio je bračni par s djetetom otprilike Almikove dobi.

Vidjeli su trgovca robljem u raskošnom palankinu ukrašenom zastorima živih boja, koji su nosila četiri snažna nosača puti boje ebanovine. Obukao je najraskošnije odijelo. Njegovo prijevozno sredstvo stalo je na čelo povorke. Izašli su iz palisade i krenuli prema jugu.

–Kamo nas vode, Almiče?

–Pretpostavljam na prodaju, Janira, ali ne znam da li u Tir jer ne idemo istim putem kao i jučer.

–Želim ići s tobom.

–Smiri se, dušo, neće nas razdvojiti jer smo braća. Čula si što je rekao Zamar.

–Nisam baš sigurna – uključila se u razgovor Nerisa.

–Zašto to kažeš, Nerisa? Nema smisla da na razdvoje.

–Smisla? Ne traži smisao u ovome, Almiče. Sjeti se što nam se sve dosad dogodilo. Sjeti se što su napravili ovoj ženi. – Pogledala je ženu koja je i dalje dozivala muškarca koji ju je uveo u kola, inzistirajući da se radi o grešci-. Bojim se najgoreg; sigurna sam da će nas odvojeno prodati. – Nerisine oči odražavale su crne slutnje.

–Ne želim to vjerovati.

–Ne brini sad, Janira – Almik je krajičkom oka pogledao Nerisu-. Idemo napraviti dogovor. Istina je da ne znamo kad ni kome će nas prodati. Također ne znamo hoće li nas prodati skupa ili odvojeno. Bez obzira što nam se dogodi i tko nas kupi, najvažnije je da ostanemo živi i da se zakunemo da nećemo stati dok ne pronađemo jedni druge. – Sestre su bile na rubu suza.

–Zakunimo se odmah.– Nerisa je snažno primila brata i sestru za ruke.

– Da, tako ćemo sigurno pronaći jedni druge.– Najmanjoj se odmah popravilo raspoloženje.

–U redu, zakunimo se. – Almik je primio Janiru za ruku stvarajući tako uski krug između njih troje-. Ponavljajte za mnom: „Kunem se da ću, gdje god da jesam, tražiti braću dok ih ne pronađem i zajedno s njima ponovno steknem slobodu. Kunem se roditeljima“. – Djevojčice su ponovile zakletvu dok su ih ostali robovi, osim žene koja je odustala od vikanja na ljude koji su je zarobili, gledali nesposobni razumijeti njihove riječi izgovorene na, u tom području, nepoznatom jeziku. Brat i sestre zagrlili su se s ljubavlju, kao i mnogo puta dosad otkad je Almik navršio deset godina, i pustili suze da im slobodno teku niz lice.

Procesija je nastavila u smjeru juga prolazeći uz jedan od brežuljaka te potom nastavila u smjeru zapada. Uskoro su mogli vidjeti grad. Tir je bio grad koji se, tijekom obnove, počeo širiti duž obale, iskorištavajući tako mogućnosti prekomorske komunikacije koju mu je dao taj prestižni geografski položaj. Približavajući se gradu, viđali su sve više ljudi koji su obavljali svoje svakodnevne poslove. Došli su do podnožja malih zidina. Almika je iznenadilo što jedan tako velik grad ima tako niske zidine. Kasnije će saznati da stanovnici Tira nisu više polagali nade da će ih zidine zaštititi. Grad, koji se u prošlosti smatrao najsigurnijim na svijetu i neosvojivim, ostao je neporažen sve dok ga protivno svim očekivanjima, prije sto godina, nije opsjeo i osvojio Aleksandar Veliki, zajedno sa svojom makedonskom vojskom. Protok ljudi ispod zidina bio je neprekidan. Procesija se zaustavila ispred drvenih platformi oko kojih se vrtio veliki broj ljudi.

Kola su se zaustavila pored raskošnih trgovina. Trgovac robljem ušao je u jednu od njih dok su čuvari otvarali vrata kola u kojima su se nalazila djeca i naređivali svima koji su bili unutra da uđu u drugu trgovinu. Trgovine su bile izgrađene od velikih drvenih šipki učvršćenih debelim užetima od konoplje i čvrstih višebojnih tkanina koje su činile zidove. Zarobljenici su prošli kroz trgovinu i izašli na stražnja vrata iza kojih su se nalazili debeli kolci zabijeni u zemlju koji su služili za privezivanje robova. Ispred njih se nalazila mala terasa, skrivena od znatiželjnih očiju prolaznika u vanjskom dijelu gdje su ostavili kola. Djeca su imala pogled na stražnju stranu platformi koje su jednostavnim stepenicama bile povezane s terasom. Čuvari su doveli i muškarce iz drugih kola koji su i dalje imali debelu stražu.

Nakon nekog vremena pojavio se i trgovac robljem. Prišao im je živo razgovarajući s muškarcem obučenim u elegantnu tuniku živih boja i profinjene pletene sandale. Pažljivo su pregledali robove i nastavili s razgovorom. Kako se sunce penjalo, tako je žamor ljudi u vanjskom dijelu postajao sve glasniji. Nešto prije podne, muškarac koji je razgovarao s trgovcem robljem popeo se na platformu i počeo dozivati ljude koji su se nalazili u vanjskom dijelu. Čuvari su s poteškoćom odveli muškarce iz drugih kola na platformu. Muškarac u šarenoj tunici predstavljao ih je zainteresiranim kupcima, ukazujući na snažnu građu jednog od njih ili visinu drugog.

–Izgleda da ih prodaju skupa. – rekla je Nerisa s nadom u glasu.

–Istina je – potvrdila je Janira-. Prodat će nas zajedno.

Trampa između čovjeka na platformi i potencijalnih kupaca se nastavila. Djeca nisu mogla razumijeti jezik, ali im je bilo jasno da se cjenkaju. Trampa se nastavila sve dok čuvari nisu konačno odveli s platforme tri muškarca iz grupe.

–Prodali su ih odvojeno – rekao je Almik teškim glasom punim pesimizma. Sestre su šutjele. Ponovno su se zagrili kao da im je to posljednji put.

Trampa na platformi trajala je gotovo cijelo prijepodne prije nego što su na red došla djeca. Popeli su se na platformu zajedno s Grkinjom i bračnim parom s djetetom. Svi su šutjeli, okovani i u strahu za budućnost. Čuvari se nisu bojali mogućeg bijega robova.

S visine se pružao dobar pogled na trg. Bio je pun platformi posloženih u polukrug u velikom radijusu. Brojne osobe lutale su između platformi slušajući prodavače i promatrajući robove koji su se nalazili pred njima. Čovjek u šarenoj tunici krenuo je u izlaganje kako bi što bolje prodao svoju robu. Gomila se počela skupljati oko platforme kako bi uživala u spektaklu. Uskoro je počelo nadmetanje. Kad je prodaja zaključena, nakićena žena pobjedonosno je uzviknula i čuvari su odveli Janiru. Almik i Nerisa krenuli su za njom vičući i boreći se, ali su ih zaustavili udarci u leđa. Nadmetanje se nastavilo dok su brat i sestra suznih očiju nemoćno gledali kako se Janira gubi u gomili bez da su imali vremena oprostiti se od nje. Prodavač je sve više podizao glas kako bi privukao pažnju potencijalnih kupaca, pokazujući sad na jednu, sad na drugu osobu. Sklopljen je još jedan dogovor i čuvari su odveli muškarca, odvojivši ga od uplakane žene i djeteta. Galama među ljudima je rasla kao da je patnja robova za njih predstavljala spektakl. Prodavač ih je nastavio nuditi prolaznicima. Dražba je ponovno počela i iako je ovaj put nadmetanje bilo tijesno, čuvari su na kraju odveli Narisu i ženu iz Grčke s kojom je noć prije razgovarala. Nerisa je tužnim očima pogledala brata misleći da ga nikad više neće vidjeti. Noge su je jedva držale dok se pokušavala spustiti s platforme. Oči su joj bile pune suza, a srce slomljeno na komadiće.

Almik je potonuo vidjevši da je izgubio svaku vezu s obitelji. Nije bio svjestan koliko je vremena prošlo dok ga jedan od čuvara nije gurnuo prema stepenicama. Vratio se u stvarnost i shvatio da ima gospodara. Čuvar ga je, zajedno s drugim dječakom, odveo u trgovinu kroz koju su ujutro ušli. Prestrašeno su se pogledali, ne znajući kakva ih sudbina čeka. Muškarac, kojeg Almik dosad nije primijetio, ustao je i pozdravio četvoricu koji su također ušli u trgovinu, razmijenio s njima par riječi te se približio dječacima i pozorno ih promotrio. Almik ga je prepoznao kao jednog od potencijalnih kupaca koji su dan prije došli na imanje trgovca robljem. Bio je to muškarac od nekih dvadeset i pet godina, smeđe puti, orlovskog nosa, crne kose i ljubaznog pogleda. Ponovno su popričali nakon čega je muškarac predao šaku novca trgovcu. Obratio se dječacima na onom nepoznatom jeziku i s umirujućim osmjehom na licu, nakon čega su dječaci osjetili snažne udarce u leđa koji su značili da je vrijeme za ljubaznost prošlo i da je došlo vrijeme pokreta. Almiku je već bilo dosta ljubaznih osmijeha i udaraca u leđa.

Muškarac je krenuo prema unutrašnjosti grada, ulazeći kroz južna vrata u zidinama. Pratila su ga ostala trojica, cijelo vrijeme gurajući i rugajući se Almiku i drugom dječaku. Strukturu grada činila je komplicirana i kaotična mreža ulica koje su se izvijale, spuštale ili penjale bez ikakvog reda. Prolazili su kroz gusto napućene četvrti gdje stanovnici uopće nisu obraćali pažnju na njih. Dječaci su još uvijek imali okove na sad već krvavim zglobovima što im je otežavalo kretanje. Hodali su smrdljivim ulicama, punim izmeta i urina koji su ispuštali snažan smrad koji je Almik već smatrao normalnim za velike gradove. Oba dječaka osjećala su se izgubljeno jer su zbog vijugavih ulica izgubili osjećaj za orijentaciju. Iznenadili su se kad su iz ugla ugledali more. Uličica je završavala u uskom prolazu u zidinama koji se pretvarao u široku aveniju koja je pratila obalu. Krenuli su prema sjeveru. U daljini se savršeno nazirao originalni grad Tir koji je, zahvaljujući Aleksandru Velikom, zauvijek ostao povezan s kopnom.

Dugačka ulica, zapravo zemljani put između mora i zidina, bila je puna ljudi koji su se bavili ribarstvom. Almik je prepoznao mnogo opreme koju su koristili njegov otac i drugi muškarci iz sela. Iskusni ribari popravljali su mreže ili pripremali ribu za prijenos u zemlje u unutrašnjosti. Poneke žene i djeca pomagali su u poslu. Ribarske barke bile su ponešto drugačije, dužeg trupa i bez očiju ili božanstava na pramcu, iako su neke na krmi imale izrezbarene konjske figure. Male građevine koje su se nalazile između ulice i zidina izgledale su još manje i krhkije iz blizine. Almik je zaključio da su u mnogima od njih smještene obitelji velike poput njegove. Sjetio se majke koja je pripremala objed pored prozora.

Put se nastavljao prema sjeveru. Kako su se približavali poluotoku, nekad velikom i neosvojivom Tiru, male kuće zamijenila su sve veća skladišta. Flotu plovila privezanih na pristaništima sad su činili teretni brodovi i pokoji ratni brod, vjerojatno iz istog grada.

Ponovno su skrenuli prema zidinama, na mjestu malo udaljenijem od obale i ušli kroz druga mala vrata, vijugajući uličicama dok nisu došli do trga punog trgovaca koji su izlagali svoju robu potencijalnim kupcima. Tkalci, stočari, poljoprivrednici, pisari, vidovnjaci, nadriliječnici; sve što je jednoj osobi bilo potrebno, moglo se naći na tom trgu. Prošli su po sredini trga i ušli u slijepu ulicu koja je završavala u malom dvorištu u koji se ulazilo kroz veliki svod. Zaputili su se prema vratima na desnoj strani dvorišta. Sluga je pozdravio muškarca i otvorio im vrata. Ušli su u unutrašnje dvorište koje je više ličilo na vrt nego na unutrašnjost kuće. Visoke palme i okrugla stabla naranče krasili su dvorište, okružena niskim i gustim raslinjem koje je u geometričkom obliku okruživalo stabla. Mala grupa zaustavila se u sjeni stabala palmi.

U sredini dvorišta, stariji muškarac u četrdestima davao je upute vrtlaru dok je pažljivo proučavao lišće naranče. Dva dječaka, pod budnim očima svojih čuvara, tu i tamo su se pogledali krajičkom oka. Almik je vidio kako je njegov partner u nesreći plakao kad su ga odvojili od majke i pokunjeno hodao cijelim putem. Sad su obojica nervozno pregledavali mjesto u kojem su se nalazili. Starac se približio grupi i bacio pogled na njih dok je razgovarao s muškarcem koji ih je kupio. Počeli su razgovarati na onom jeziku, pogledavajući jednog pa drugog dječaka. Zatim im se starac obratio na grčkom jeziku.

–Dobar dan! Zovem se Abta, tirski sam trgovac i vaš novi gospodar. – Almika je iznenadilo što im se obratio na grčkom-. Kupio sam vas jer su mi za, moje lučke poslove, potrebni mladi i snažni ljudi koji pričaju grčki jezik. Grci ste, zar ne?

–Da – odgovorio je Almik, dok je njegov kolega samo kimnuo glavom.

–Trebali biste znati da imam naviku nazivati svoje robove po mjestima iz kojih su došli. Rečeno mi je da je jedan od vas s Naksosa, a drugi sa Samosa. Koji je od vas dvojice s Naksosa?

–Ja – promrmljao je pokunjeno drugi dječak.

–U redu, onda se od sad zoveš Naksos, a ti Samos – završio je Abta gledajući Almika-. Sada će vam Aylos – pokazujući na muškarca koji ih je kupio – objasniti pravila u mom domu. Znajte da sam vrlo strog prema robovima. Najmanji problem može dovesti do prodaje ili pogubljenja. Međutim, ako me budete dobro služili, možda vas pred kraj života oslobodim kako biste mogli umrijeti kao slobodni ljudi. Samo o vama ovisi. Ako imate neke posebne sposobnosti ili znanja, želim to znati. Što god smatrate važnim recite Aylosu i on će mi prenijeti informaciju. Ako se ne budete ponašali u skladu s očekivanjima, bit ćete kažnjeni. Ako pak premašite očekivanja, živjet ćete bolje nego što biste živjeli u svojim domovima; neće vam nedostajati žena i ako budete željeli imati obitelj, bit će vam dopušteno dok je god brak sklopljen između osoba koje su u mom vlasništvu.

Dječaci nisu znali što odgovoriti iako njihov sugovornik nije ni očekivao odgovor. Abta je ponovno počeo razgovarati s Aylosom na neobičnom jeziku te se zatim vratio u vrt promatrati zelene i šiljaste listove svojih voljenih naranči.

Janira nije shvaćala što se događa kad ju je onaj čovjek natjerao da siđe s platforme. Kad su ušli u trgovinu, starija žena u svojim tridesetim godinama, naredila je da joj skinu okove s nogu i stave tanji i lakši lanac oko vrata. Pokušala je ženi objasniti da je došlo do pogreške, da su joj brat i sestra ostali na platformi, ali svi su govorili onim čudnim, nerazumljivim jezikom.

Žena je nervozno izašla iz trgovine, vukući Janiru za sobom. Bila je izuzetno zadovoljna svojim novim vlasništvom. Uložila je puno truda u uvjeravanje supruga da kupe robinju koja bi im smanjila obujam posla. Prijateljice su joj govorile da nikad neće uspjeti nabaviti robinju koja bi njoj i njezinim kćerima pomagala u gostionici. Trebali su još radne snage kojoj ne bi trebali davati plaću i najednostavnije riješenje bilo je kupiti jeftinu robinju. Bilo bi joj draže kupiti stariju od onih koje su se tamo nudile, ali joj je bila preskupa pa se morala zadovoljiti mlađom. Ova će joj s vremenom biti od veće koristi i moći će ju odgajati po svojoj volji. S druge strane, neće biti u opasnosti od njezinog muža; najviše se bojala muževe nevjere.

Janira je rukama grabila lanac kako bi izbjegla trzaje od povlačenja lanca; već je znala što mogu učiniti okovi na nogama i nije htjela da joj se isto dogodi na vratu. Ušli su u unutrašnjost grada i lutali po zamršenim uličicama. Put nije bio dug i ubrzo su došli do dvokatnice napravljene od opeke. Žena je otvorila vrata i ušla u gostionicu. Janira nikad nije ušla u gostionicu, ali je, zahvaljujući Telminim pričama, znala kako izgleda. Sestra joj je pričala da tamo muškarci idu jesti i piti, a da u ponekima postoje i odaje za spavanje. Ovo je bila poveća gostionica, s desetak izduženih stolova za kojima su gosti jeli, pili i glasno razgovarali. Spustila je glavu od srama što se nalazi na mjestu koje joj je majka uvijek savjetovala izbjegavati. Poštene djevojke nikad nisu ulazile u gostionicu. Pod je bio toliko pun ostataka hrane da su insekti lutali između stolova u potrazi za okrijepom. Janira je od gađenja odvratila pogled. Na lijevoj strani, pregrada je razdvajala prostor za goste od kuhinje. Debeo muškarac uzeo je tanjure s hranom zarivajući prste u tu mješavinu kako bi ih čvršće primio i odnio do jednog od stolova. Pored njega, djevojka od dvadesetak godina u jednoj je ruci nosila vrčeve za isti stol, dok je drugom tjerala muhe. Prostor je bio preplavljen smradom ustajale hrane. Na drugom kraju prostorije nalazile su se stepenice koje su vodile na gornji kat. Žena je povukla lanac i krenula prema drugom kraju gdje su prošle kroz vrata smještena pored stepenica i izašle na malo stražnje dvorište okruženo visokim zidovima susjednih kuća. U dvorištu se nalazilo malo drveno spremište. Žena se zaustavila i, pokazujući na spremište, objašnjavala nešto na onom čudnom jeziku. Janira je zaključila da bi trebala biti u spremištu, ali nije znala što napraviti i kako udovoljiti toj gospođi. Žena je skinula lanac s Janirinog vrata i ostavila je samu u dvorištu zatvorivši polugom vrata s druge strane. Dotaknula je vrat rukama i bacila pogled oko sebe. Dvorište je bilo veličine deset do petnaest Janirinih koraka i, zahvaljujući visokim zidovima, nepremostivo. Jedina građevina u dvorištu bilo je malo spremište, a pored njega se nalazio mali grm, nešto viši od spremišta, koji je jedini unosio dašak života u prostor.

Prišla je toj svojevrsnoj štali i vidjela da je u njoj već bilo nastanjeno par koza. Nikad joj se nisu sviđale koze zato što su imale čudne oči. Almik joj je jednom rekao da su koze zla bića, ali neophodna zbog mlijeka i sira. Sjela je pored ulaza u štalu u strahu da ne uznemiri životinje. Žudila je za majčinim toplim zagrljajem. Pitala se što se dogodilo s bratom i sestrom. Jesu li ih zajedno prodali? Sjetila se zakletve od prije par sati i molila se bogovima kako ju je naučila majka, da se što prije ponovno okupe.

Nerisa je osjetila kako joj se slama srce dok je silazila s platforme. Ušavši u trgovinu, čvrsto je primila svoju prijateljicu u nesreći. Obje su gledale u muškarce koji su se nadmetali za njih. Po izlasku iz trgovine, skinuli su im okove i zavezali ih za zadnji dio kola punih amfora i spremnika. Muškarci su se popeli na kola vođena volovima i krenuli na put. Njih dvije će morati hodati.

Putovali su tri duga dana prema jugoistoku, cijelo vrijeme pješice, zaustavljajući se par puta na dan pored pojila za životinje koja su se nalazila na putu, kako bi se odmorili. Prošli su kroz nekoliko sela čiji su stanovnici uglavnom nezainteresirano gledali na dvije žene. U sumrak trećeg dana, popeli su se na mali brežuljak. Muškarci su se razveselili vidjevši s brežuljka ogromni vinograd koji je gotovo u potpunosti okruživao malu skupinu kuća zaštićenu kamenim zidinama. S visine su mogli vidjeti ljude koji su se nalazili unutar imanja. Životinje i ljudi obavljali su svoje zadatke čekajući kraj dana. Mala skupina počela se spuštati stazom prema kućama dok su muškarci živo razgovarali pokazujući prema vinogradu. Kleanta, kako je bilo ime ženi iz Grčke, obratila se šaptom Nerisi.

–Pričaju o onim vinogradima. Izgleda da su one kuće naše konačno odredište. Pretpostavljam da ćemo uskoro saznati što nas čeka.

–Ne izgledaju kao loši ljudi – odgovorila je Nerisa, iznenađena prvim riječima koje je njezina sugovornica izgovorila od početka putovanja-. Mislim da im trebaju ljudi za rad na zemlji; u tolikom vinogradu sigurno ima puno posla.

–Iznenađuješ me, Nerisa. Izgubila si roditelje, odvojili su te od brata i sestre, postala si robinja, ali tvoj glas je čvrst i siguran. – Kleanta ju je promatrala s divljenjem.

–Nisam tako snažna kako se čini. Otac nas je naučio da se uvijek ponašamo onako kako zahtijeva trenutak. Ne želim biti robinja i napravit ću sve da se izvučem iz ove situacije i pronađem brata i sestru. U međuvremenu je najbolje ne opirati se i čekati pravu priliku. Ti bi trebala napraviti isto.

–Vratiti se? Gdje? Sigurna sam da me otac prodao kako bi otplatio dugove i nastavio igrati, a majka nije učinila ništa kako bi ga spriječila. Nemam se gdje vratiti, Nerisa. Pomirila sam se s tim. Kad su nas uveli u kola, shvatila sam koliko je bilo glupo očekivati da će otac doći po mene. Ostala sam sama. Nemam nikog osim rodbine s majčine strane koja živi na Rodosu.

–Imaš mene – rekla je Nerisa odlučnim glasom koji nije ostavljao mjesta sumnji-. Moju stariju sestru silovali su i ubili prije par tjedana, a ti si isto godište kao i ona. Želim biti tvoja mlađa sestra. – Kleantine oči zasuzile su zbog Nerisinih riječi.

–Imaš devet godina, ali kad govoriš zvučiš starije od mene. Iznenađuje me tvoja staloženost. U redu, bit ću tvoja starija sestra. – Čvrsto su se primile za ruke dok su muškarci nastavljali voditi kola pričajući o svojim temama, nesvjesni razgovora koji su vodile djevojke.

Bili su blizu imanja kad su im se pridružila dva crna psa, koja su uzbuđeno mahala repovima. Za njima su do kola dotrčala dva dječaka.

–Zdravo, oče! – uzviknuli su dječaci u isti glas, obraćajući se starijem od dvojice muškaraca. Tamnoputi i živahni, Nerisa je zaključila da mlađi ima oko deset godina, a stariji oko petnaest. Kleanta joj je šapatom prevodila razgovor.

–Zdravo, sinovi moji. Kakva je situacija ovdje? – Muškarac se smiješio dok je vodio kola prema ulazu.

–Odlična – odgovorio je stariji dječak-. Svi zadaci izvršeni su prema tvojim uputama, a i pripreme za proslavu su pri kraju.

– Vrlo dobro! Odite potražiti majku i sestru dok nas dvojica odvežemo konje. – Dječaci su otrčali do glavne kuće dok su kola skrenula na lijevo u konjušnicu koja se nalazila unutar imanja. Bilo je to veliko imanje, veliko gotovo kao Nerisino selo. Utvrđena unutrašnjost imala je desetak građevina. Konjušnice su zauzimale trećinu cijelog prostora. Dvije dvokatne građevine, smještene u sredini imanja, dominirale su kompleksom. Sigurno se radilo o odajama gospodara imanja. S desne strane nalazile su se jednostavnije jednokatne građevine za koje je Nerisa zaključila da su namijenjene radnicima i robovima.

Jedan od radnika otvorio je vrata konjušnice kako bi mogli ući. Muškarci su sišli s kola i ostavili konje u njihovim pregradama. Zatim su krenuli prema izlazu iz konjušnice i ostavili Kleantu i Nerisu zavezane za stražnju stanu kola, kao da su bile dio vozila.

–Zdravo, dušo! Nedostajala si mi. – Stariji muškarac čvrsto je zagrlio ženu koja se upravo pojavila. Drugi muškarac zacrvenio se ugledavši mlađu ženu koja im se pridružila.

–Pozdravi svoju buduću ženu, ne budi sramežljiv – stariji čovjek obratio se svom putnom drugu, pokazujući mu da se približi djevojci.

–Zdravo, Tera! Mislio sam da putovanju nikad neće doći kraj. – Pogledali su jedno drugo u oči i zacrvenjeli se, držeći se na pristojnoj udaljenosti. Glasan smijeh vratio ih je u stvarnost.

–Kćeri, budući zete, donio sam vam darove za vaše skoro vjenčanje. Namignuo je drugom muškarcu i krenuo prema Nerisi i Kleanti.

–Ovo je dio miraza, dvije robinje koje će ti, kćeri, pomagati u kući kako bi ti mogla posvetiti sve svoje vrijeme mužu i mojim budućim unucima. – Kleanta i Nerisa pogledale su se ne trebajući prijevod. Bile su dio djevojčinog miraza.