Читать книгу Depresija - Juan Moisés De La Serna - Страница 9

Žalost se naziva reakcija na tugu nakon gubitka voljene osobe i pada raspoloženja, to se shvaća kao „normalan” korak kod ljudi koji imaju emocionalnu vezu s pokojnikom.

Jedna od najprosvjetljenijih rasprava među stručnjacima za mentalno zdravlje kada se suočila s reformom referentnog priručnika za dijagnozu i liječenje (D.S.M.V) [4] odnosila se na to kako riješiti problem tuge.

D.S.M.-V periodično prekontroliraju stručnjaci, uključujući nove psihopatologije i isključujući druge.

U posljednjoj, petoj verziji, bilo je nekoliko izmjena, ali vrlo kontroverznih. Jedna od najistaknutijih odnosila se na razmatranje žalosti, kao entiteta ili kao dijela depresije.

Žalost je faza koja se događa kada osoba izgubi voljenu osobu, a prije se u nekim zemljama to odražava u drugačijem načinu oblačenja i u djelima poput bdijenja.

Žalost ima važan dio u osobnom životu, ali i društvenom, gdje dobivate podršku i utjehu obitelji i prijatelja, kao sućut.

Kad osoba doživi žalost , osjećat će se očajno, tužno, bez volje za rad, čak i izgubiti volju za onim što radi … nešto logično i normalno u društvu.

Problem je što su to i simptomi depresije ili, kako se u psihopatologiji naziva, glavni depresijski poremećaj.

Neki stručnjaci ističu da ako imaju iste simptome, to je zato što je to isti zdravstveni problem. Drugi, s druge strane, razlikuju to jer postoji “uzrok koji to opravdava”.

Još je jedna kontroverza oko toga koliko dugo bi žalovanje trebao trajati. U nekim se tradicijama utvrđuje da je žalovanje traje u periodu od jedne godine, u drugim društvima jedva sedam dana, ali jedna stvar je tuga, a druga žalovanje.

Prvo se odnosi na stanje duha člana obitelji, dok je žalovanje socijalni uzorak, koji varira od države do države i može trajati godinama. Žalovanje samo po sebi neće značiti rizik za zdravlje osobe, tako da njegovo širenje ne predstavlja nikakav problem, pod uvjetom da se poštuju društvene norme.

Prije D.S.M.-V, utvrđeno je da, žalost potraje dulje od dva mjeseca, mora se klinički tretirati kao velika depresija. Trenutno se ne poštuje taj minimalni period od dva mjeseca, tako da bi se moglo dijagnosticirati i liječiti od trenutka pojavljivanja simptoma prikupljenih za veliku depresiju.

S takvim pristupom promjena se postupa kako bi u što bržem reagiranju na problem mentalnog zdravlja koji je jednako važan i raširen kao i depresija, a da pritom ne morate čekati dva obvezna mjeseca kao prije.

Stoga je žalost shvaćena kao “jednostavan tranzit” kroz koji svi moramo proći kad izgubimo voljenu osobu, ali moramo je “nadzirati” da vidimo da simptomi nisu toliko važni da sakrivaju pravi poremećaj velike depresije.

Moram imati na umu da je, u svakom slučaju, za prevladavanje žalosti ključno imati društvenu podršku, podršku obitelji i prijatelja koji razumiju situaciju i pomažu osobi dok prolazi kroz period žalosti, kako bi to učinila na pravilan način.