Читать книгу Izabranik. Borba duhova - Miki Lazović - Страница 5

Ispod Čakor planine, svilo se jedno prelepo selo – Velika. Brda sa svake strane a po njima, pored prelepih šuma i livada vidi se po neko obradivo parče zemlje, drvena ograda i kuća. Nema ih mnogo. Sve su stare kao i malobrojni stanovnici tog divnog sela. Sve bi te kuće mogle ispričati istoriju svog postojanja kao što bi i ti malobrojni stanovnici imali šta da kažu o svojoj i istoriji svoga sela. Mnogi se i dan danas sećaju jednog čudnog starca kojeg su, kako kažu, različito nazivali: Čudak sa travama, Vidilac, Iscelitelj, Čovek koji pogledom pomera stvari i koji beše u moći da razgovara sa duhovima predaka.

„Da, da. Sjećam se Gaca. Kako ga se ne bi sjeća. I kada sam bija mali mnogo sam sluša od mojijek roditelja, od babe i đeda, a i mnogi drugi su pričali nevjerovatne priče o tom čudnom čoeku“ – reče nam jedan od retkih stanovnika ovoga sela. „Meni je on bija rođak, Bog mu da onoga svijeta“ – objašnjavala nam je njegova rođaka. „Sjećam se, sine, svega. Kako da ne. Kaki je to čoek bio i kaku je silu nosijo u sebi. Ama Bog mu je sve to da. Dostan bi bilo kad je ko bon, samo da mu se primakne i odmak bi ozdravio. Kake je samo trave i meleme š njima pravijo. Vjeruj mi, nije mu bilo premca na svijet bijeli. Zna je sine on samo da te pogledne i da ti reče sve sto ti je bilo u životu i što će ti bit. A viđi, moga je vako, eve vako, (pokazuje nam sa staračkim rukama u pravcu klupe i bureta koji se nalaze blizu česme), učinjet s njegovijem rukama i vjeruj mi moga je pomjerit i bačit i ovu klupu i ovo bure ka od šale. Jeste sine bio je čudan. Još ti mogu reć, a znam da mi ovo nej vjerovat, da sam mnogo puta od mnogijeh čula da je on zna pričat sa njegovijem pokojnijem ocem, đedom, prađedom i ne znam s kime sve ne. Sluša. Kuća mu je bila blizu groblja pa su Bogme pričali da su ga mnogo puta o ponoći viđali kraj groblja“ – objašnjavala nam je starica krsteći se. „E jedino to mi se kod njega nije sviđalo.“

Upitasmo je da li nam može reći kod koga bismo se mi mogli raspitati o njemu i o tim njegovim sposobnostima.

„A kako ne mogu sine! Sluša, ima on sina i dvije ćerke, ali vele da je sve svoje znanje, sveske i zapise ostavijo svojeme sestriću Mikiju. On je živio u Peći a poslijen sam čula da se sa porodicom odselio u Kraljevo. Bogme i za njega vele da je čudak nad čudacima.’’

Završili smo razgovor sa prostodušnim stanovnicima ovoga sela i krenuli ka Kraljevu da upoznamo tog „Čudaka nad čudacima.“